Osnovnu školu Gornje Jesenje napustila je još jedna generacija osmaša, generacija koju je ravnateljica gospođa Ljerka Malogorski- Dragoslavić nazvala generacijom «pristojnih». Veseli spoznaja da su upravo tim epitetom osigurali jedan veoma važan bod pri upisu u željenu srednju školu. Svima im želimo da pronađu svoje mjesto pod sretnom zvijezdom, da ostvare svoje ciljeve, a ono što je najvažnije da na tom putu i dalje budu jednostavno pristojni…
Oprostili su se sa školom i učiteljima lijepim riječima , u prigodnom pismu , koje je napisala učenica Tihana Katalenić.
Ana Kranjčec
PISMO JEDNE OSMAŠICE
Došao je dan kada se s velikom tugom u srcu moramo oprostiti od Vas i uputiti vam nekoliko riječi. Osam godina smo zajedno dijelili dobro i zlo, bili smo skupa u najtežim i najboljim trenucima. Osam godina moji prijatelji i ja dijelili smo klupe. Iako smo se ponekad posvađali, bili smo svi za jednoga, jedan za sve. Naš osmogodišnji put bio je posut trnjem i ružama. Nije nam bilo lako kao ni vama. No, to je sada iza nas i pamtimo samo lijepe trenutke. Približavanjem kraja školske godine, svakim dolaskom u školu bivali smo sve tužniji. Često bi se mogle čuti rečenice poput: «Ljudi, pa ovo nam je zadnji dan da u ovoj školi sjedimo na satu likovnog, glazbenog…» Bilo je teško gledati kako se bliži kraj naših gluposti, naše zezancije i svega onoga što nas je povezivalo i činilo razredom. Došao je i taj dan, zadnji dan nastave u toj osmogodišnjoj školi. Okupili smo se u predvorju škole, još nismo ušli u razred, a u očima svih nas mogla se vidjeti pokoja suza. No, sada sve to ostavljamo unutar zidova te ustanove. Koliko god nam je ponekad bilo teško doći u školu zbog razno-raznih ispitivanja i testova, kad bismo ušli i vidjeli sve svoje prijatelje, bilo bi nam lakše, međusobno smo se bodrili i tješili. Zazvonilo je i zadnje zvono, opraštali smo se. Bilo je puno emocija, plakali su i oni koji su se činili najjačima.
Teško se rastati od pojedinih profesora koji su se trudili svoje znanje prenijeti nama i što kvalitetnije nas pripremiti za daljnje školovanje. Još jednom veliko Vam hvala i oprostite nam za sve naše nepodopštine.
I za kraj, još samo želim reći svim sadašnjim osmašima neka ne tuguju i ne plaču zbog rastanka,već neka se smiju svemu onome što im se dogodilo. Isto tako, vjerujem da će pravo prijateljstvo opstati i nadvladati sve životne izazove koji nas očekuju.
Tihana Katalenić
